Borio sam se sa posljednjim stranicama tog prokletog diplomskog kojeg sam eto počeo pisati prije previše godina. Razvod kroz stoljeća. Jako ironična tema obzirom da sam od odabira teme do danas uspješno iskusio par poglavlja te iste teme. Čeznem za tim da napišem cijeli ljubavni roman umjesto suhoparne katalogizacije raznoraznih zakona. Da napišem da razvod nije samo neki članak tog i tog zakona. Da razvod nije samo matematička podjela dobara. Premda sam se na kraju sveo na to da brojim svaku lipu vrijednosti koje bi se trebale raspodijeliti, jer sam ju tad mrzio više od ičega. I neka mi nitko ne priča kako ijedan zakon može predlagati rješenja. Nema ga. U ovom slučaju je radila čista osveta. A ona se ne da izraziti običnim mjernim jedinicama, već urlicima, razbijenim čašama, spremljenim koferima, zapaljenim slikama.
Minja je imala ljubičaste cipele toga dana kada mi je uletjela u taxi. I promrmljala je kako već kasni i neka požurim. Aleja jeseni 24. Tu adresu sam i poslije često posjećivao. Čak i kad je Minja već nestala iz mog života (barem fizički nestala). Znao sam se tamo odvesti kad smo prestali već neko vrijeme pričati. Sparkirati se i sjećati se tog dana kada sam ju po prvi puta tu iskrcao.
- 85 kn- rekoh
Petljala je po torbici, izvukla stotku i rekla da ako je moguće se dogovorimo da dođem po nju za sat vremena.
Nisam imao problema s tim. Htio sam ju opet vidjeti.
Nije praktički ni sačekala da joj odgovorim, već je izletjela iz auta i utrčala u haustor.
Ljubičaste. Ljubičaste cipele je imala. I sjećam se kako sam pomislio da nisam prije vidio cipele takve boje. Osim možda u nekom filmu iz 80-tih. I pristajale su joj. Nosila je nekakvu ogromnu mapu pod rukom. Kasnije mi je ispričala kako je arhitekt, i kako je to jedan od rijetkih snova koji su joj se u životu ostvarili. Neko vrijeme je i za mene govorila da sam san. Isključio sam taxi stanicu i ostao ju čekati. Htio sam joj biti blizu. Toj ženi koju nikad prije nisam vidio, a koja mi je napunila auto mirisom đurđica. Nisam prije bio s nijednom koja je tako mirisala. Čak sam izašao vani zapaliti da ga ne bi ubio miris duhana.
Točno nakon sat vremena se pojavila i nasmiješila mi se po prvi put. Očito je dobro prošlo štogod je unutra radila, pomislio sam.
- Uh – tiho je uzdahnula- bolje od planiranog- više sebi nego meni je izgovorila.
- Zadovoljni?
- Ma, zasad da. Još ako plate na vrijeme bit će to prvi posao bez zapinjanja- nasmiješila se pritom.
Moj Bože, pomislio sam, zagrlio bih ju sad. Takav je poriv u čovjeku budila. I taj poriv nije nestao ni kad sam ju posljednji put vidio. Još uvijek sam ju htio grliti. Premda sam ju mrzio.
Sjela je u auto i rekla kako joj se ne ide sada kući pa neka ju odvezem u centar, do onog novootvorenog shopping centra. To je bilo relativno blizu i javila mi se tuga što ću ju tako kratko imati kraj sebe.
Izašla je toga dana iz mog auta. I prošlo je više mjeseci dok u njega nije opet ušetala.
Znate ono kako ponekad jednostavno se nešto mora desiti, i nema sile koja će to zaustaviti. Tako je bilo s nama. Ona je trebala biti moje rođenje, moj početak, moja smrt, moj kraj. Moje sve i moje ništa. Moj razum i moje ludilo.
Imao sam prijateljicu Vesnu koja je uvijek organizirala neke velike tulume i pozivala sve poznate i nepoznate. Jednostavno je bila ovisnik o ljudima. I bio je svibanj. I neko spajanje praznika. I Vesnin ne znam sad više koji rođendan. Inzistirala je da dođem i da dovedem Franju, jer neka njena prijateljica, ima neku prijateljicu ili što li je već bilo posrijedi. Uglavnom Franjo je nekom bio zanimljiv.
Pokupim ga tu večer i odvedem tamo, s namjerom da odem čim prije jer sam ujutro imao neku vožnju. Da, čim prije. To sam mislio. Dok nisam u prolazu ugledao ljubičaste cipele. Nisam se iznenadio. Rekao sam već da znam da svemir sve ima isplanirano.
- I jesu li platili na vrijeme?- ležerno ju priupitam.
Zbunjeno me pogledala, a onda valjda odvrtila film u glavi dok me nije pronašla.
- Da!- veselo poskoči i glasno se nasmije.
Glasno, ali ne preglasno da budemo jasno. Glasno i profinjeno.
- Nisam ni sumnjao. Ipak sam Vas ja taj dan vozio- šarmerski se stavim u prvi plan.
Dalje ne znam što smo pričali. Sjećam se zvuka njenog glasa, sjećam se da joj je pramen kose padao na čelo pa ga je micala. Sjećam se da je pila neki liker. I sjećam se da je bio slatkast jer joj je ostao na usnama. Sjećam se da je bila trijezna kada je dopustila da ju poljubim. Sjećam se kako sam ju ko posljednji šipac tražio za to dozvolu.
Nedugo nakon tog susreta je Minja uselila kod mene. I nedugo nakon toga smo kupili stan u predgrađu. U zgradi koju je ona projektirala. Da, onoj čije je nacrte nosila onog prvog dana.
I kupili smo namještaj za taj stan. I kupili smo album za zajedničke fotografije. I rekli smo Da. Godinu dana nakon onog tuluma. Minja je blistala. Imala je haljinu ledeno bijele boje (tako mi je barem objasnila da se ta boja zove, a ja sam ne znam iz kojeg razloga to zapamtio). Imala je buket od đurđica, da mi pokaže napokon po čemu je onog dana mirisala. I vodili smo tu noć ljubav kao nikad dotad. Volio sam ju, i nisam se štedio u toj ljubavi. Gorjela mi je u rukama. I imala je sjaj u očima kojima me milovala u zoru, onako već iscrpljena.
Tjerala me da napokon završim taj fax. Ne mislim da je to radila iz nekih ambicija već zato jer voljela da se započete stvari i dovrše.
Nikad nije ništa radila polovično. Pa me tako nije polovično ni dokrajčila.
Bili smo 2 godine u braku tad. Znao sam tu i tamo spomenuti kako bi možda mogli početi misliti o djeci, a ona nije bila spremna. Imala je puno toga započetoga i nije bilo šanse da se posao odgađa. Viđao sam ju samo kasno noću kada bi bila premorena. Raširila bi tu i tamo noge da odradimo seks, valjda je mislila da će s tih par uboda podmiriti moje potrebe.
A ja sam želio onu ždrebicu s početka veze koja me nije ispuštala iz stiska bedrima. Htio sam moju Minju. S kojom sam ujutro jeo kifle u parku. Htio sam Minju koja je sa mnom znala satima pričati o glupostima.
Minja ima ljubavnika. Odjeknulo je to valjda svim mojim stanicama kada mi je Vesna to ispričala. Nije htjela mi ništa reći dok ne bude sigurna, ali navodno njeni pouzdani izvoru kažu da se radi o nekom građevinaru za kojeg je projektirala neke ville na Jadranu. Mislio sam da se Vesna šali, ili da je ljubomorna, ili da je luda. I izvrijeđao sam ju. Kako se uopće ona prvorazredna droljetina ima pravo uplitati u moj brak. Kako ima pravo uopće izgovarati Minjino ime. Ime moje Minje. Ali lavina je bila pokrenuta. I nije bila načina da se smirim, osim da Minju direktno upitam. Onako u šali možda ili nekako, ali da ju upitam.
- Čujem da se ševiš sa onim lovatorom što si mu nešto crtala- jako tankoćutno i nadasve šaljivo sam to iznio.
- Da- kratko je odgovorila. Nije se trudila poricati, nije se trudila ublažavati.
- A u pičku materinu, dobra ti šala Minja.
- Nije šala. Samo ti nisam još rekla jer smo čekali da se on razvede.
- A ti se nisi sjetila da imaš muža?
- Pa znaš, ti si uvijek bio dosta razuman, i…znala sam da tebi to neće biti problem shvatiti.
- MOLIM? (mislim da sam tad prvi put dignuo glas na nju) mislila si da mi neće biti problem shvatiti da se jebeš sa drugim? Mislila si da mi neće biti problem što mi uništavaš život? Reci mi srećo, da li bi ja trebao sad pokazati razumijevanje i pitati te da li s njim lijepo svršavaš? Da li bih trebao možda s njim sjesti pa mu navesti par stvari koje te posebno uzbuđuju i kako da te drži za bokove dok ti ga nabija?
- Joj, pa zašto tako sad…pa nemoj tako…ja nisam stvarno…
- Da, nisi ti ništa. Vidim sad. Nisi ti ništa.
Ne bih vam sad pričao o cijeloj onoj proceduri koja je uslijedila. O člancima, zakonima, paragrafima, odvjetnicima, diobama, duševnim bolima i slično. O tome bi trebao pisati u ovom diplomskom koji mi služi samo kao karikatura.
Kojeg bi najrađe sad pobrisao. I pisao o Minji. O njenim ljubičastim cipelama.
Pa mi sad recite koliko ima veze ta jebeni zakon sa mojim osjećajima. Ima li u tom zakonu stavka o kučkama koje nastavimo voljeti i nakon što im samo želimo vidjeti leđa dok odlaze.